Zločini na Pelješcu u Zabiokovlju i Hercegovini 

Zabilješka o poluotoku Pelješac

Stanovnici poluotoka Pelješca, otočani i primorci uglavnom su podržavali antifašistički pokret. No, u danima travanjskog rata vlast su preuzele ustaše. Župnik u Kuni postaje ustaški logornik i po općinama postavlja tabornike, a po selima povjerenike. Organizira oružništvo i provodi represalije nad civilima koji se ne pokoravaju ustaškom režimu i zakonima NDH.

Talijani prvi put dolaze na Pelješac početkom svibnja. Vraćaju se i ponovo dolaze 30 listopada 1941 te ostaju sve do kapitulacije.

Krajem 1940 na Pelješcu je bilo 34 člana KP, 20 kandidata i oko 50 simpatizera te 40 članova SKOJ-a. U ono vrijeme bile su to jake snage raspoređene po cijelom Pelješcu. Od 1941 narodni heroj Ivo Mrđin Crni organizira ustanak na Pelješcu, ali i u cijeloj južnoj Dalmaciji. Uz Mrđina treba spomenuti Balda Mekšića, Ratu Duževića, Jozu i Slavka Ruskovića.

U ljeto 1941 ( poneki ) leševi srpskih seljaka koje su poubijali ustaše kod Opuzena nošeni vodom Neretve i morskim strujama izbačeni su na obale Pelješca. Pričati o tome bilo je strogo zabranjeno. U kolovozu je postojala veza između trpanjskih i slivanjskih komunista. Sa slivanjske strane vezu su održavali Ante Dejak, Živko i Svedarka Matić, Nedjeljko Juračić, Ivo Dragobratović stariji i Ivo Dragobratović mlađi.

Svaka ćelija KP na Pelješcu organizirala je svoj logor u kojem su boravili i pripremali se za nadolazeću oružanu borbu. Tu su držali oružje, hranu i odjeću tj. sve što je moglo biti korisno u budućnosti. U jedan takav logor stigla je i slivanjska grupa ilegalaca. Pelješčani su ih rado primili. Krajem 1941 formirana je 1. pelješka  partizanska četa koja ulazi u sastav V bataljuna Južnohercegovačkog odreda.

Tako su pelješčani nastavili svoje djelovanje na Pelješcu, ali su istovremeno odlazili u postrojbe u Hercegovini. Poslije su odlazili preko neretvanskog kanala i Neretve na Biokovo. Za cijelo vrijeme talijanske okupacije pelješki partizani su kostantno vršili pritisak na okupacionu vojsku. Povremeno je talijanska vojska u suradnji sa ustašama izvodila akcije na Pelješcu. Partizani su se vješto prikrivali, a nakon njihova odlaska kažnjavali bi sve one,koji su na bilo koji način pomagali neprijatelju. Takve bi noću strijeljali i ostavljali uz tijelo pismo koje je objašnjavalo zašto je streljanje izvršeno. Takvu praksu narod je pozdravio pa je izdajnika bilo sve manje.

Pelješki narod mrzio je ustašku miliciju koja je sa talijanima dolazila pljačkati i paliti. Takve su nazivali „Reponje“, po psima koji mašu repom pokušavajući se dodvoriti svom gospodaru (talijanima). Reponje, odnosno ustaška milicija, dolazila je uglavnom iz Ljubuškog tj. iz naselja Crveni Grm, Vitina, Prolog, Otok, Vojnići, Šipovača i dr. I prije rata mnogi su za plaću dolazili obavljati seoske poslove na Pelješcu pa su dobro poznavali teren i imućnije seljake kod kojih su radili. Treba istaći kako na Pelješcu nije formirana ustaška milicija.

Krajem srpnja 1942 prva grupa peljeških partizana je upućena na Biokovo gdje je ušla u sastav bataljuna Josip Jurčević. Njih 25-30 momaka prevezli su slivanjci iz Sresera u Duboku. Iz Duboke svojim trupicama prebacili su ih preko Neretve i Crne rike u područje Rastoke, a odatle preko Pline do komande u Biokovo.

Krajem kolovoza u Biokovo je otišla i druga grupa peljeških partizana koja je brojala 27 momaka i djevojaka. Također, krajem kolovoza grupa peljeških partizana pojačana sa nekoliko slivanjaca izvršila je oružani napad na ustaše koji su osiguravali most u Bijelom Viru.Mnoge akcije na kopnu i moru zajedno su planirali i izvodili pelješčani i slivanjci.

I nakon kapitulacije Italije pelješčani su nastavili tamo gdje su stali. Samo su sad neprijatelji bili nijemci. I dalje su održavali vezu sa neretvanima i sa partizanima na Biokovu. Za uspješno vođenje rata zaslužan je Ivo Mrđin Crni koji je rođen u  Smokovljanima, u Stonskom primorju i kao dvogodišnji dječak s majkom udovicom došao u Janjinu gdje je odrastao. U Popratnom je završio svoj revolucionarni put. 18. veljače 1944.Iiznad uvale Popratne iznad Stona Ivu Mrđina je sačekala njemačka zasjeda         

  Spomenik – Ivo Morđin Crni,

Biokovo

Planinski masiv koji se prostire od Dubaca i Šestanovca do Ploča, odnosno do Kule norinske jest planina Biokovo. Biokovo zaklanja makarsko primorje i rijeku Neretvu u njenom donjem toku. Najviši planinski vrh je Sv Jure 1762 metra. Reljef je raznovrstan, uglavnom planinski, ali ovdje se nalaze i kraška jezera, koja su melioracijom pretvorena u plodna polja. Ističe se Vrgorsko neretvansko jezero koje je danas polje sa površinom od oko 45 km².

Prostor sa sjeverne strane planine nazivamo Zabiokovlje, a tu se nalazi veći broj naselja odnosno župa koja pripadaju Vrgorcu, Imotskom, Metkoviću ili Pločama:

• Brdska naselja istočne i zapadne Pline te Brista i Pasičina pripadaju Pločama,
• Župe Borovci – Nova Sela i župa Otrići – Struge pripadaju Metkoviću,
• Vrgorska naselja su Vrgorac, Draževitići, Umčani, Kutac, Dusina, Stilja, Orah, Kotezi, Kokorići, Dragljane, Rašćane, Kljenak, Zavojane, Vlaka, Mijaci, Ravča, Poljica, Kozica te druga manja sela i naselja.
• Zapadno od Kozice prema Turiji smještena su imotska sela.

Stanovništvo Zabiokovlja uglavnom je podržalo antifašiste, no još važnije bilo je to što je Biokovo i Zabiokovlje cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata bila partizanska utvrda. Ovamo su stizali partizani iz Primorja, sa otoka, sa poluotoka Pelješca, iz Neretve, Imoćani i mnogi drugi. Oni su se na Biokovu grupirali te osnivali brigade i odrede koji su branili ove krajeve, ali i odlazili na druga područja ratovati.

Upravo zbog takve partizanske aktivnosti talijanska i njemačka vojska uz pomoć ustaša i četnika pljačkali su i palili, ubijali i odvodili ljude sa ovih prostora. 15. lipnja 1942. partizani su oslobodili Vrgorac. Istina tamo su se zadržali samo jedan dan, ali taj dan je bio dovoljan da dođu do novih količina naoružanja, hrane i drugih potrebština. Bio je to veliki uspjeh partizana i poticaj za nastavak borbe.

Pored mnogih neprijateljskih napada na ova područja, 29. 08. 1942 izvršena je velika talijanska ofenziva nazvana „Albia“. Tom prilikom sa talijanskim vojnicima stigli su četnici Draže Mihajlovića. U Kozici, Dragljanima i drugim okolnim selima izvršili su pokolj nad civilnim stanovništvom. Noževima i kamama usmrtili su oko150 osoba čije leševe su ostavili na kućnim pragovima gdje su i ubijeni¹³⁹.

Napadi su nastavljeni tijekom 1942, 1943 i 1944 i vršena su zlodjela do istrebljenja lokalnog stanovništva. Ipak Biokovo i Zabiokovlje  nije pokoreno. Čak što više tamo je krajem 1943 formirana XI udarna dalmatinska brigada kao i druge postrojbe partizanske vojske i organi civilne vlasti. Danas o tome govore partizanski spomenici, a MO Dragljane,otvorio je izložbu o stradanjima stanovništva,od četnika Draže Mihajlovića,koje je talijanska vojska dovezla u svojim kamionima 28.kolovoza 1942.

Ivan Pervan 1923-2004 iz Kokorića partizan od 1942 preživio je Sutjesku i mnoge druge okršaje sa neprijateljem. U svojim memoarima pored ostalog on pjeva o slavnoj partizanskoj borbi, o maršalu Titu, o svojim drugovima ali i o svom Drinku i Biokovu (izvod iz pjesme „Biokovo“):

         Kad je Drugi svjetski rat izbija

     Ta najveća ljudska tragedija

  Ti si bila bastion slobode

      Fašistima nedaš u pohode

       Pored Ploča, Baćina je selo

       Što je vječno živilo veselo

To se selo među prve broji

U Evropi takvo ne postoji

  Svi ko jedan četrdeset prve

    U redove partizanske hrle…..

Turija je važan centar bila

Imotskoj je krajini služila

      Nek ostane još za uspomenu

     Što se zbilo na tome terenu

I ustaše i četnici s njima

     Pokolj prave našim žiteljima

  Prvi pokraj Opuzena biše

      Gdje ustaše zločin počiniše

Pet stotina tu su ih ubili

   Samo zato što su Srbi bili

Četrdeset i prve godine

           Vlast ustaška predstavi se time

     Četnici su četrdeset treće

     Pokazali da su isto smeće

         U Dragljane, Kozici, Rašćane

        Ostaviše strijeljane, zaklane

       Kuće pale pljačku učiniše

         U selima pustoš ostaviše

IVO JAVORČIĆ-PORUKA BORCA OD 10 RUJNA 1985.

Reportaža o pokolju u selima Zabiokovlja u srpnju 1943.¹⁴⁰

Izvod

„Nemoj klati moju mater. Pobigla ja moj druže,gori u kamenjar,vodin za ručicu Nikolu ( 7 godina),a u naručju nosin Katu ( 2 godine).Kad,nu,mislin spasila dicu,a ustaše tup prida me.Od kud se stvorija đava crni mislin jadna i ka blentavo,da prostiš i neuko  žensko velju ja:“Nemoj druže,duše ti klati moju dicu“On se cereka i drži pištoljinu uperenu u me,a tek tada,jadna li san uvidila san,da san ustaši rekla-druže.

Ja,baš tada i ja banuo,skače Stipe.I ja ko zna,kako izgubljeno isto zavapio

„Nemoj druže klati moju mater“.Ustaša na to veli „Neću……Ostanite tu ja ću Vam javiti,što se ddogađa……..i bogme nije nas…….Izgleda očito ,bio je čovičniji

od uniforme koju je nosio.

UBILI SU OCA DEVETERO DJECE

Prvo su zaklali Mandu ud.Mije Turića.Gledam,ustaša bode jadnu ženu nožinom,a mi dječaci bjež kud znaš.Šćućurio se iza jednog grma i gledam našu kuću,kako je guta

plamen,a pucnjava kao da je sudar vojski.Tada još nisam znao koga su sve ubili .

Onda dolazi onaj detalj,kada sam našao mater,mlađeg brata i sestru i kad nas je onaj

ustaša poštedio.Zatim druge ustaše uhvatile su nas,koji smo bili u bjegu i doveli na

Dusu (predio na župi kod Turića).Okupilo nas oko 25 čeljadi,uglavnom starčadi žena i

djece.Dvojica ustaša u uniformi „crne legije“ viču na „žute“ ustaše,koji nas čuvaju,da

zašto nas ne zakolju.Jedan ustaša me uze za ruku,doveo iza kuće Luje Turića i kaže:“Ajde mali izvadi mi meda“.Otvorim košnicu,pčele se naljutile kolju, ustaša bježi,

a bogme pobjegao i ja.Ali opet me uhvatiše,jer su sve blokirali.

Natrpalo nas u Jozinu štalu i zatvorilo.Lelek se izvija,jer znamo,da nam je to kraj,da nas čeka grozna smrt.Kroz plač molimo,da nas ubiju,ali da nas ne pale žive.I dogodi se čudo.Onaj dobri ustaša nam krišom reče,da se umalo nisu između sebe potukli,jer

da ih je većina za to,da se ne kolju Hrvati međusobno tj.da je sramota,da ustaše kolju svoje Hrvate

Priču nastavlja stari Jure: Ivu Turić ud.Ante,majku četvero djece bacili su živu u plamen moje kuće.Mog malog sina dvanaestogodišnjeg Berislava,isto tako dvanaestogodišnjeg Radu Turića bacili su žive u vatru.Marka Turića,rečenog Gatu,

oca malog Rade,a inače oca devetoro djece,ubili i izgorili zajedno sa ostalima………

STARCE SU SVLAČILI DO GOLA PA IH KLALI

Tamo su ustaše,očevici kažu,a pop je zapisao 20.srpnja 1943.dakle sutradan nakon

pokolja i paleža TURIĆA,počinili isto tako okrutna zvjerstva.Srednjovječni čovjek,koji

je tada bio u uniformi „endehazije“,ali ne na ovom terenu kaže,da je on i mnogi mladi ljudi iz ovog kraja,nakon ovih zločina ustaša prešao na pravu stranu i do kraja rata bo-

rio se u redovima NOV……………….

U post sv.Ilije,a eto pop kaže baš na Iliju,došle ustaše iz Šimićeve bojne,a predvodio ih je satnik Bole.Koga su zatekli zaklali su,ubili,a neke i žive u kućma zapalili.Neke st-

are ljude svukli su do gola,pa ih potom noževima probadali…………….

Prve žrtve ustaških fašista u Župi bili su Bruno Luetić Jurin i svećenik Josip Bracano-

vić.Njih dvojicu zaklaše četnici 28 kolovoza 1942 u Kozici.Po tom je nastradao Ivan Luetić pok.Marijana.Njega su u Metkoviću streljali talijanski fašisti…………….

Na kraju kažimo još samo toliko,da Župa nije  partizansko ustaničko selo.Do 1943.iz

ovog siromašnog sela još nitko nije bio u partizanskim jedinicama.A ustaški zlikovci su

na djelu pokazali,koliko su bili čuvari hrvatskog naroda.Ali župljani su i prije ovog zlo-

čina ustaša izgubili sve iluzije o slobodi i nezavisnosti,koju su im nudili ustaški pokret

I njegov poglavnik.Svoju spoznaju okupali su krvlju svojih najmilijih,pa poručuju “Ne ponovilo se nigdje i nikada više“.

ZLOČINI U HERCEGOVINI (kotar Stolac i Čapljina)

Velikoj župi u Mostaru,pored kotara Metković,pripadali su i kotar,Čapljina,Stolac,Ljubuški,Posušje ,Mostar i Nevesinje.Na ovom prostoru živjeli su Hrvati Srbi i Muslimani.Nakon mletačko-otomanskog rata 1714-1718 hrvatsko stanovništvo je ostalo pod turskom vlašću.Ta neprirodna granica i podjeljenost hrvatskog naroda,stoljećima se je negativno odražavala,na jedinstvo,pravo i pravdu hrvatskog naroda.I danas nakon osamostaljenja hrvtske države i ulaska u EU,hrvatski narod u BiH,još uvjek traži svoja prava i svoju povezanost sa Hrvatskom i hrvatima.Dakle,tu stoljetnu povjesnu nepravdu,hrvatski narod osjeća i danas,a posebna želja za hrvatskom državom,došla je do izražaja 1941 u vrijeme stvaranja NDH.U to vrijeme veliki broj Hrvata u Hrvatskoj,a naročito Hrvata u Hercegovini i Dalmaciji,gdje spada , kotar Metković i kotar Imotski prihvatilo je NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU (NDH).

Odmah nakon osnivanja NDH,odnosno nakon talijanske okupacije,na stolačko-čapljinskom području,hrvatske ustaše započele su masovne pokolje srpskog stanovništva.Međutim,samo nakon godinu dana tj.nakon talijanske reokupaciji,kada su Talijani dali vlast četnicima,tada četnici vrše pokolj hrvatskog stanovništva na istom području po selima između Stoca i Čapljine.

U knjizi SJEĆANJA BORACA STOLAČKOG KRAJA opisani su pokolji i zlodjela jednih i drugih.

Prenosimo samo dio ispovijesti ljudi,koji su preživjeli pomenute strahote.1.Prenosimo tekst pod naslovom ZLOČINI KOJI SE NEMOGU ZABORAVITI,autora;Meho Žujo.,Husnija Marić,Mustafa Brkić i 2.prenosimo priču pod nalovom DEVET JUGOVIĆA,autora Milenka Šotre.