Po zapovjedi njemačkog generala Lothara Rendulića u proljeće 1944. iz Dalmacije je nasilno iseljeno oko 30 000 Hrvata. U to vrijeme Nijemci se pripremaju za iskrcavanje savezničke vojske, pa su 18. ožujka u Metković doveli 980 muškaraca (od 16 do 60 godina starosti) s Mljeta, Korčule, Hvara i Pelješca.

Ta tragedija zadesila je najviše srednju i južnu Dalmaciju. Sa pojedinih područja iseljena su cijela sela. Ovo etničko čišćenje Nijemci su izveli na vrlo surov način tjerajući stanovnike bez obzira na vremenske ili bilo koje druge uvjete da pješice idu do Metkovića, a zatim ih krcali kao stoku i prevozili u logore u Bosni i Slavoniji. Ovu evakuaciju su prešutno prihvatile vlasti NDH i pridružili se pomagajući Nijemcima u deportaciji svojih sunarodnjaka. Nesretnici su završavali u pripremljenim logorima na Ali Pašinom Mostu kod Sarajeva, Iloku, Osijeku i drugdje.

O prisilnoj evakuaciji stanovništva pisao je ustaški ministar Edo Bulat njemačkom poslaniku u Zagrebu no od toga koristi nije bilo. Njemačka vojska se je ponašala kao okupatorska vojska ne slušajući svoje saveznike.

 Njemački general Lothar Rendulić Slika preuzeta iz Kronike antifašistički Split, 2011, str 615

 

Tako je deportirano oko 30 000 Dalmatinaca, a oko 30 000 je otišlo zbjegom u Afriku i Italiju što znači da je 60 000 ljudi iseljeno iz Dalmacije.

Egzodus dalmatinaca je započeo u rano proljeće 1944. tj. 19. ožujka na dan sv. Josipa. Njemačka vojska organizirala je ofenzivu čiji cilj je bio upravo čišćenje terena od stanovništva. Metković je bio grad u kojem su dovodili žene, djecu i starost. Radilo se o stanovnicima južne i srednje Dalmacije. U Metkoviću je vršen raspored i organizacija stočnih vlakova bez voznog reda.

Od neretvanskih župa, kao i do tog momenta, najviše je stradala Pasičina i Plina, ali nisu bile pošteđene ni druge župe. Uhićeni su i mnogi Borovčani, čija sela su po prvi put spaljena, a otjerani su i Desanci, Slivanjci i drugi. Nijemci nisu nikome vjerovali već su svakoga vidjeli kao mogućeg neprijatelja.

Njemački vojnici su tragali po brdima i sve one koje su sakupili sakupljali su u grupe koje su pješke upućivane ili bile prevažane u pravcu Metkovića. Sa Biokova put je vodio Napolenovom cestom od Turije preko Vrgorca do Metkovića. Tako je potjerana jedna grupa iz Pline (oko 30 uhićenika)  pješice iz Puljana, preko Crnog Vira i Borovaca u Nova Sela odakle su njemačkim kamionima odvezeni u Metković.

Ostale grupe sakupljene u župama Baćine, Briste, Gradca itd. sakupljani su i vlakom preko Rogotina i Komina voženi do Metkovića. Čišćenje terena i sakupljanje stanovništva obavile su njemačke postrojbe iz 118. i 369. divizije te cijeli šesti ustaški zdrug. Ukupno je angažirano između 2500 i 3000 neprijateljskih vojnika, koji su se nekoliko dana kretali po vrletima Biokova ubijajući i pljačkajući te odvodili goloruko civilno stanovništvo.111

Toj sili partizani se nisu mogli ozbiljnije suprotstaviti. Naime, glavne partizanske snage tada su bile na Visu gdje je vršeno obučavanje i formiranje većih partizanskih postrojbi. 19. ožujka 1944. okupator je opkolio Biokovo sa svih strana. Naoružani do zuba krenuli su iz svih garnizona i istovremeno započeli akciju koja je možda bila i najopsežnija u čitavom ratu. Sva naselja koja su se nalazila od Makarske do Ploča sa morske strane i Napoleonove ceste, koja vodi Kule Norinske do Turije, bila su određena za pretres, pljačku i iseljavanje stanovništva.

Mnogi mladi ljudi teško će danas povjerovati da je bilo moguće, odnosno, da je uopće izvršen takav genocid nad golorukim civilnim stanovništvom. Strahote koje su počinili njemački vojnici i ustaše teško je opisati i sveobuhvatno čitateljima predočiti.

Odlučio sam nešto detaljnije opisati strahote koji su ovom prilikom zadesile Plinu. 1944 je četvrta ratna godina  i cijelo to vrijeme sela su pljačkana, paljena, a stanovništvo spašavajući goli život nije obrađivalo polja.

Nitko više ne spava u kućama već se krije po pećinama i jamama.  Vlada velika glad, a mnoštvo ljudi je bolesno zbog izgladnjelosti i loših uvjeta života. Mnogi su otišli u partizane, zbjegove u Italiju i Afriku ili su u logorima. Muškarci se kriju  duboko u brdima i teško ih je locirati, a u blizini sela kriju se žene s djecom i starost koja nije mogla ili nije htjela ići dalje od svojih kuća. I upravo ta djeca, njihove majke i starija čeljad su pohvatani i prisilno odvedeni u Metković, a od tud u logore.

U ovoj akciji koja je trajala nekoliko dana temeljito su pretražena sva plinska sela i prostor oko sela. Sve što nije bilo popaljeno i opljačkano do tata učinjeno je sad. U Plini na kućnom pragu strijeljan je Jure Krstičević i njegovu ženu Tunu, Ivana Rončevića, Matu Gradca, Stanu Gradac udovicu Pera i Ivu Gradac udovicu Ante. Sa sobom su poveli sve koje su mogli pronaći:

U Plini Zapadnoj;          – Grebine                      ukupno 6 osoba od čega 2 djece,

-Radoši                                    ukupno 9 osoba od čega 2 djece

-Podgradina                 ukupno 1 osoba,

-Janjići                         ukupno 4 osobe,

-Kod Kule                     ukupno 10 osoba od ćega 4 djece,

-Peračko Blato  ukupno 10 osoba od čega 6 djece,

-Resna Kosa                ukupno 9 osoba od čega 3 djece,

-Crnoća                        ukupno 3 osobe od čega 2 djece,

-Podžuželj                    ukupno 6 osoba od čega 2 djece,

-Dumonjac                   ukupno 12 osoba od čega 5 djece i

-Radaljac                      ukupno 4 osobe od čega 2 djece.

Ukupno                                                                                   74 osobe od čega 27 djece

U Plini Istočnoj;            -Eraci                                       ukupno 18 osoba od čega 10 mdjece,

-Karamatići                   ukupno 19 od čega 13 djece,

-Vrbici                          ukupno 1 osoba,

-Parmaćima                  ukupno 4 osobe od čega 3 djece,

-Popovcima                 ukupno 4 osobe od čega 2 djece,

-Puljanima                    ukupno 11 osoba od čega 5 djece i

-Zmijarevićima  ukupno 2 osobe.

Ukupno                                                                                   49 osoba od čega 33 djece

Sveukupno                                                                             123 osobe od čega 60 djece.

Neka djeca imala su sreće i sasvim slučajno su izbjegla okruženje i odlazak u logore:

Prvi slučaj

Najveći broj djece nijemci su pronašli u jednoj jami na području Botuše (tromeđa KO Baćine, Pline i Pasičine). Djeca sa majkama bili su skriveni u dubokoj jami, ali su bili prisiljeni izaći i priključiti se ostalim uhićenicima. Nijemci su u jamu ubacili bombe kako bi bili sigurni kako nitko u njoj nije ostao. Ipak u njoj je ostalo šestoro djece koja su prošla bez ikakvih ozljeda. Bombe su eksplodirale na dnu jame, a djeca su se nalazila u strani višeg predjela.

Spašeni su: Dana Krstičević (16), Dragica Krstičević (13), Stipan Krstičević (11), Ostojić Mirko (11), Ostojić Dušan (9) i Ostojić Biserka (9).

Drugi slučaj

Među uhićenicima iz Karamatića koji su sprovedeni na željezničku stanicu u Kominu nalazile su se obitelji Ivana i Mije Malete. Maleta Josip Ivanov (6) i Maleta Neda Mijina (10) te još neka djeca dok su čekali dolazak vlaka udaljili su se od željezničke stanice. Tako nisu ukrcani, a pošto su naknadno otkriveni, vraćeni su u Plinu. Ostalu djecu i ženu Ivana Malete spasio je njihov rođak Raič, tada visoki dužbnosnik u NDH. Izdvojio ih je iz kolone i osobno dopratio u vlastiti stan u Vinkovcima gdje su živjeli do kraja rata.

Svi uhićenici sprovedeni su do Metkovića i transportirani u logore Ali Pašin Most – Sarajevo, Ilok i Osijek. Tamo su ostali zatočeni sve do kraja rata, a braća Zmijarević (Mate 13 i Ivan 10) pronađeni su nakon 14, odnosno 18 mjeseci nakon uhićenja. U Iloku je umrla Štrbić Joza ud Jure i Radoš Iva žena Mate, starica sa 75 godina života.