Trećeg rujna 1943. na talijanski poluotok prva je stupila američka Montogomeryeva osma armija, a nakon samo 8 dana, pridružilo im se oko 6.000 ljudi britanske padobranske divizije. Bila je to bezuvjetna kapitulacija Italije. Ovaj događaj ohrabrujuće je djelovao na NOP u Jugoslaviji, a posebno na NOP u Dalmaciji i dolini rijeke Neretve. U Neretvi okuptorska vojska nije blagovremeno obavještena o kapitulaciji svoje zemlje. 9.rujna 1943. u žurbi su napustili svoje položaje i kretali se prema Pločama. Ta žurba tijekom dana postaje panični bijeg. Talijanska vojska napušta garnizone u Metkoviću, Opuzenu, Rogotinu, Vrgorcu i Malom Prologu te odlazi prema Pločama. U Pločama se krcaju na brodove, koji će ih prevesti preko Jadrana, ukoliko njemačka avijacija ne izvrši potapanje.

Dojučerašnji saveznik, njemačka vojska, žurno vrši premještanje trupa ka Jadranu, bojeći se savezničkog iskrcavanja i na istočnu obalu Jadrana. U to vrijeme na području Biokova (nakon velike talijanske akcije), bio je najmanji broj partizanskih jedinica. Druga NPČ nije mogla istovremeno pokriti sve neprijateljske garnizone, a pored toga ni partizani ni civilne vlasti nisu očekivali tako naglu i brzu kapitulaciju. Ipak nakon održavanja hitnog sastanka 8./9. rujna u Trkljama (Plina Istočna), komandant II.bataljona Stanko Marević Prpić izdao je naređenja. Odredio je radne grupe civilnih osoba, koji će na leđima, tovarnom stokom i lađama prenositi, pregoniti ili prevoziti prikupljeni ratni materijal iz garnizona do odredišnih lokacija u brdima. Uz svaku radnu grupu odredio je po nekoliko naoružanih partizana, koji će pratiti i štiti navedene radne grupe. U tih nekoliko dana nastalo je kaotično stanje. Naime, Talijani su bježali i sve što su mogli uništavali su i ostavljali pustoš iza sebe. Pored organiziranih radnih grupa u garnizone su ulazile i privatne civile osobe koje su također prikupljali materijal, najčešće hranu. Partizani su ušli u garnizone Ploče, Rogotin, Opuzen i Kulu Norinsku. Nisu uspjeli ući u Metković jer već 10. rujna u Metković su pristizale  prve postrojbe njemačke vojske. U Opuzenu, partizani su naišli na ustaški otpor koji je ubrzo slomljen predajom većeg broja ustaša i žandara. U Opuzenu su pronašli skrovište nekoliko svećenika koji su tamo boravill pod zaštitom talijanske vojske. Bili su to: kominski župnik don Ćiro Bubić, slivanjski župnik don Petar Antić, plinski župnik fra Božidar Šimić te domaćin župnik Opuzena, fra Martin Gudelj. Inače, partizansko rukovodstvo je bilo uvjereno da su sva četvorica svećenika bili ustaški nastrojeni od samog početka rata. Ubili su plinskog župnika fra Božidara Šimića, a preostala tri svećenika uspjela su pobjeći. O pogibiji fra Božidara Šimića postoji nekoliko verzija, no o tome, kao i o drugim pitanjima koje se odnose na  svećenstvo biti će riječi u nekom drugom nastavku.

DOLAZAK NIJEMACA

Njemačka vojska stigla je u Neretvu u prvom redu da ovlada istočnim dijelom Jadranskog mora i da ne dozvoli iskrcavanje savezničke vojske. Nijemci, koji su na istočnom frontu pretrpjeli velike gubitke zaposjeli su Dalmaciju i dalmatinske otoke, a tako i dolinu Neretve. Sav taj prostor željeli su očistiti od svih elemenata koji bi mogli nauditi njihovim ciljevima. U svakom domaćem čovjeku vidjeli su neprijatelja. Svatko je bio sumnjiv bez obzira je li živio unutar okupacijske zone u gradu ili u brdskim naseljima, tamo gdje se kreću partizani. Njihove ofenzive bile su češće, obuhvatnije i  rigoroznije od onih talijanskih. Koliko dobro su bili obavješteni o antifašistima i njihovom pokretu, vidi se po tome što su odmah po dolasku, dali uhititi dvadesetak Neretvana koje već 16.listopada objesiše u Metkoviću, Opuzenu, Podgradini o telefonske pale duž željezničke pruge od Metkovića do Rogotina