22.travnja 1942. Gračka partizanska grupa,napala je žandarsku postaju u Gradcu. Bio je to prvi ozbiljniji napad na čuvare reda tek osnovane NDH. Tom prilikom u pomoć žandarima priskočila je talijanska postrojba, a u pomoć je stiglo i nekoliko ustaša iz Metkovića. Nakon presretanja trgovačkog broda Merkur i zarobljavanja većih količina hrane namijenjene okupatorskim garnizonima u Jelsi i Omišu,partizani se povlače u Biokovo. Odmah nakon toga grački i baćinski partizani osnivaju Prvu južno-dalmatinsku partizansku četu (JDPČ). Istovremeno, manje grupice komunista i antifašista pripremaju se za otpor u blizini svojih sela u dolini Neretve. Već 23. travnja 1942. morali su napustiti, ta svoja skrovišta i prijeći u plinjanska brda. Tamo su bili na mnogo sigurnijem. Tamo su stigle:metkovska, kuljanska, slivanjska ,kominska i bijačka grupa. Bili su to ljudi,koji osnovaše Prvu neretvansku partizansku četu (NPČ).Nakon toga lokalno vojna – politička situacija, mijenja se u korist antifašističkog pokreta. Naime, daleko nadmoćnije talijanske postrojbe više nisu smjele tako jednostavno zalaziti u brdska sela, a pogotovo tamo više nije smjela zalaziti ni uredovati ustaška milicija. I jedni i drugi i dalje su dolazili, ali nakon brižno pripremljene ofenzive u koju su uključivali sve svoje rodove vojske.

Prva talijanska ofenziva,organizirana je 25.ožuljka 1942. dakle mjesec dana prije osnivanja prve NPČ i tek nekoliko dana poslije osnivanja prve JDPČ. Ofenziva je izazvana događajima, koji su se dogodili u Gradcu (oružani napad na žandarsku postaju, zarobljavanje motornog broda i zapljena hrane), ali i događajima koji su se dogodili u Staševici .Naime 24.ožuljka (prije na dan), staševački partizani zarobljavaju žandare i ne dozvoljavaju uspostavu žandarske postaje u Staševici.

Uz pomoć ustaša, jake talijanske snage opkoliše sva naselja na području župa Pasičine i Baćine. Bila je to prva velika pljačka,palež,ubijanje i odvođenje civilnog stanovništva. Takvo ponašanje talijanskog okupatora i ustaškog ološa kod naroda je izazvalo ogorčenje i negodovanje. Mnogi seljaci,koji su do tada bili u razmišljanju kojem pokretu se prikloniti više nisu imali dileme. Osnivanjem prve NPČ u Neretvi kao i prve JDPČ, antifašistički pokret postaje mnogo jači i značajniji. Zajedničkim snagama se postižu bolji rezultati Zajednički se djeluje i na promidžbu pokreta. Zajednički se planiraju i izvršavaju akcije i provokacije te se nastavlja svakodnevna gerilaska borba. Potopljena su dva glibodera, onaj na ušću Neretve i onaj u Crnoj Rici. Tako su partizani navedenih četa dočekali motoriziranu kolonu, koja se je kretala cestom od Rogotina  do Baćine. Zbilo se je to na dan 9. svibnja 1942.na Šipku i Malim barama. Talijanski tenkovi su uništeni, a zarobljeno je 17 talijanskih vojnika. Jedan talijanski oficir je ranjen,a podoficir je poginuo. Zarobljeno je mnogo oružja, streljiva i druge vojne oprema. U borbi je poginuo Marko Kiridžija iz Slivna borac NPČ. Nakon akcije partizani JDPČ se povlače u Grnčenik, a partizani prve NPČ su se povukli u Rujnicu. Bilo je to vrijeme,kada se na slobodnom području vrši formiranje borbenih i pozadinskih jedinica te organa vlasti. Bilo je to vrijeme kada se na Biokovu formiraju bataljoni i odredi i kada antifašistički pokret uzima sve više maha. Krajem svibnja formiran je bataljon „Josip Jurčević“. Dakle, u ljeto 1942. dolazi do velikog priliva partizanskih boraca. Pored navedenih neretvanskih i baćinskih partizana,na Biokovo stižu i Vrgorčani, Imoćani, Makarani, Pelješčani i otočani. Ponestaje oružja, hrane, odjeće i obuće pa se svi nisu mogli prihvatiti neki su vraćani svojim kućama.

Da bi se mogao razumjeti i pratiti tok razvijanja i rasta antifašističkog pokreta na biokovsko – neretvanskom području, treba imati na umu: da je jedan dio novopristiglih partizanskih boraca popunjavao jedinice koje su ostajale na Biokovu, a drugi veći dio otpreman je u druge postrojbe,koje su se nalazile,obučavale ili ratovale van područja Biokova. O svemu tome odlučivalo je više partijsko rukovodstvo i štabovi vođeni KP na čelu sa Maršalom Titom.

15.lipnja 1942. južno – dalmatinski partizani napali s Vrgorac,a istovremeno partizani prve NPČ,napali su ustašku stražu na Orepku gdje su zapriječili put talijanskoj koloni koja se je kretala od Metkovića prema Vrgorcu. Toga dana Vrgorac je bio oslobođen, a partizani su uspjeli doći do velikih količina,hrane,posteljine,odjeće i obuće. Bila je to više ekonomska akcija jer biokovska sela su već bila opljačkana, i popaljena,a stočni fond prepolovljen. Zavladala je glad,ne samo kod sve većeg broja partizanskih boraca,već i cijelog stanovništva,koje je ovdje teško živjelo i prije rata.

Međutim,ova partizanska akcija,odjeknula je na prostoru cijele NDH, a posebno na prostoru Dalmacije. Bio je to veliki uspjeh i postreh za antifašistički pokret, a istovremeno briga i strah za okupatora i njegove pomagače. Više nitko ne zna što će se sutra dogoditi, koji grad ili vojni objekt će partizani napasti?

U toj akciji dogodile su se ružne i negativne stvari. Partizani su strijeljali 32 civilne osobe,ocijenivši,da su pomagale i radile na strani okupatora. Zasigurno,među njima je bilo i nevinih osoba. Već tada Okružni komitet KPH za Dalmaciju priznao je grešku, ocijenivši,da je nepotrebno ubijen veliki broj zarobljenika. Međutim,danas nakon 70 godina, čelnici hrvatske desnice, ideolozi i visoki crkveni dostojanstvenici podastiru ovaj događaj da bih umanjili značaj antifašista i njihove borbe u II.svj.ratu.

Zar nije zločin, koji se je dogodio istog dana i na istom mjestu,ali sa druge strane. Naime, dusinska seoska milicija,naoružana talijanskim oružjem u zasjedi je dočekala gladne i popaljene baćinske civile,od kojih je petero na licu mjesta smrtno stradalo. Zar nije zločin što je talijanska okupatorska vojska izvršila odmazdu, nad mnogim civilima  Baćine, Briste i Pasičine, kao i na stanovnicima iz ostalih vrgorskih i imotskih sela koji su ubijeni na licu mjesta ili odvedeni u zatvore,a zatim internirani prema Italiji. Bio je to prljavi rat,možda najprljaviji do tada. Ni okupatori ni domaće ustaše,kao ni četnici nisu poštivali nikakva međunarodna pravila. Oni su se tada borili protiv cijelog svijeta,a u Neretvi njihov protivnik ustvari bio je narod. Umjesto,kako sam već rekao,da analiziramo i izučavamo hrvatsku povijest II. svjetskog rata,da pojedinačno osuđujemo svaki zločin i njegove izvršitelje, političari se i dalje bave državnim sistemima i politikom koja im momentalno odgovara.

Velika talijanska ofenziva u vremenu od 24. do 28. lipnja 1942. bila je ustvari nastavak uništavanja partizana, no više je to ličilo na pljačku, palež i rat protiv civilnog stanovništva. Cijelo ljeto 1942 ustaške i talijanske postrojbe bile su u pokretu, no ni partizani nisu mirovali.