Nekada je Baćina pripadala Primorju, odnosno makarskom kotaru. Danas je Baćina u sastavu grada Ploča. Pločanski zaljev i cijeli baćinski prostor zaklanja brdo Višnjica i Krstina. Sa sjevera proteže se planina Biokovo (Grabovina 740 m, Debela glava 650 m i Koprlin 509 m).

Tek 1936. kroz Baćinu (baćinska naselja) sagrađena je turistička cesta koja je Baćinu povezala sa Makarskom i Splitom, a s druge strane s neretvanskim naseljima i Metkovićem. 6. travnja 1941 kada je Njemačka napala Jugoslaviju, Baćina je u svim svojim selima imala 804 stanovnika. Stanovnici su se bavili poljoprivredom i ribarstvom.

Stanovništvo Baćine nikada nije prihvatilo ustaški pokret i tzv. NDH. Prvi su ustali protiv okupatora i njegovih pomagača. Masovno su prihvatili antifašizam, a tako i vodstvo KPJ.

Prva ćelija KPJ osnovana je u Baćini, u zaseoku Podčempres, 18. listopada 1922. Za sekretara je izabran Katić Petar Zele, a članovi su bili Katić Tomo N., Franić Danko P., Katić Petar Pilaf, Tomašević Ivan A., Katić Petar,  Pedron i Giljević Mate G.

Prvom sastanku na osnivanju KP u Baćini nazočili su stari komunisti Visković Mate, Mačković iz Podgore i Šutić Ante iz Gradca. Tridesetih godina došlo je do omasovljenja i tada je formiran mjesni komitet. Kao nigdje ili malo gdje, ovdje komunisti nisu radili ilegalno već javno i otvoreno. Tek poneke obitelji mogli su biti izdajnici, ali živjeli su u strahu od ostalih stanovnika Baćine. Baćinci organiziraju skupove pod otvorenim nebom i demonstriraju protiv režima noseći drvene zastave. Zbog toga su bili zatvarani u Gradcu i Makarskoj. U žandarskim istragama držali su se hrabro i nikada nisu priznavali krivicu ili odavali svoje istomišljenike.

Ovdje su komunisti bili organizatori majskih proslava i proturežimskih demonstracija. Glavar sela bila je osoba koju podržavaju komunisti. Tadašnje vlasti mogle su se osloniti jedino na župnika ili učitelja koji su dolazili iz nekih drugih krajeva. Odbor crvene pomoći prerastao je u Odbor narodne pomoći. Odbor je djelovao i poslije listopada 1941. kada je u Baćini formiran MNOO. Baćinci nisu priznavali okupatorsku, kao ni ustašku  vlast . Od travnja 1941.- 1945. Baćina je bila slobodna teritorija, na koju je povremeno upadao neprijatelj.

1939. formiran je rejonski komitet za Baćinu (Šipak, Ploče, Baćinska jezera), za susjedna sela Plina Zapadna (Resna Kosa, Ostojići, Graci i Crnoća) i za Rogotin.

  1. formiran je Mjesni komitet SKJ za Baćinu. Mijo Bogunović delegat baćinske organizacije nazočio je partijskom savjetovanju za Dalmaciju koje je održano 2. kolovoza 1940. Savjetovanje je osobno vodio Josip Broz Tito. Treba istaći da je 1934 stari komunist Ante Grossi iz Opuzena osnovao partijski kurs u Baćini. Tijekom 1936. i 1937. splitska biskupija organizirala je raciju misionara radi vraćanja baćinaca pod okrilje crkve. Preko 200 svećenika obilazili su kuće u Baćini, odlazili na polja, a zvona su neprestano zvonila. Crkve su bile i noću i danju otvorene , a sve to da bi istjerali vraga iz Baćine.

U takvom političkom ozračju 18. rujna 1941. formiran je Baćinski partizanski odred u kojeg je stupilo 26 partizana. Prije formiranja odreda odrađene su pripreme i vojne vježbe u rukovanju sa oružjem i vojnom opremom.

  1. prosinca 1941. Baćinski odred uz pomoć 5 gračkih partizana izvršio je svoju prvu akciju zaplijenivši otkupljene baćinske smokve koje su bile uskladištene u kući braće Viskić na samom ulasku jezerske vode u more. Smokve su prenijete na Baćinska jezera, a odatle na područje Vrgoračkog jezera (Brista, Plina i Pasičina). Smokve su pakirane u drvene sanduke, pokrivene ceradama i sakrivene u brdskim pećinama.
  2. siječnja 1942 u ruke žandara upala je grupa gračkih partizana. Njih sedam žandari su zatvorili u kasarnu koja se nalazila na nepristupačnom mjestu. Kasarna je napadnuta 23. siječnja, a žandari su strijeljali dvoje partizana i tijelo jednog bacili kroz prozor. Taj dan cijela gračka općina bila je u rukama partizana. S obližnje zgrade pogođen je jedan žandar, a Gojko Ujdurović smrtno je pogodio Jozu Medara, ustašu koji je učestvovao u likvidaciji Srba pod topolom u Opuzenu.

Istog dana poslijepodne u Gradac je stigao baćinski i makarski odred. Veliki broj ljudi iz primorskih sela uključili su se u akciju. Aktivirano je i stanovništvo Pline, Briste i Pasičine. U ovoj akciji grački odred zarobljava brod „Merkur“ koji je prevozio hranu iz Metkovića za ustačke garnizone u Jelsi i Omišu. Gračani su malim čamcem presreli brod i primorali ga da uplovi u luku. Dio brašna, graha i kukuruza istovaren je u Gradcu, a ostatak u Baćini. Trebalo je brod vratiti u Baćinu gdje je narod čekao plijen kojeg su odmah istovarili i dio odvojili za partizane, a dio razdjelili stanovništvu. Brod s posadom vraćen je u Gradac, gdje su ubrzo stigle talijanske vojne snage.

Ni ustaše, ni talijani u tom momentu nisu smjeli napasti na Baćinu koja je i dalje ostala slobodni teritorij. Nakon akcije u Baćinu je stigao Ervin Klarić koji je upućen ispred pokrajinskog komiteta sa zadatkom da pomogne pri formiranju Južnodalmatinske partizanske čete. U Baćinu su stigli ustanici iz Vrgorske krajine, a najavili su se i Neretvani. Jure Galić iz zapadne Hercegovine bio je hercegovački delegat. Stigla je i veća grupa makarana na čelu sa starim komunistom Nedjeljkom Marinovićem.

Četvoricu Baćinaca Nedjeljko je upoznao na velikom sudskom procesu protiv komunista 1936. u Splitu. Tih dana svi putovi vode u slobodnu Baćinu. Formiranje Prve južnodalmatinske čete započeto je 7. ožujka u Katićima, a nastavljeno idući dan u zaseoku Boškovići.  Za komandanta je izabran Vitomir Viskić, za političkog komesara Nedo Bošković, a za zamjenika Jozo Tomašević.

Dana 8. ožujka žandari su se došuljali i oružano napali makarski partizanski odred koji se je nalazio na području „Gorica“. Tek okupljena Prva južnodalmatinska četa priskočila je u pomoć i opkolila žandare. U prvom naletu pogođen je žandarski narednik Matić, a teško je ranjen i jedan žandar koji idućeg dana umire. Žandar Stipe Đirić je rekao da će se predati, ako mu se garantira život.  Kada mu je obećan život posljednjim metkom je ustrijelio prvog pristiglog partizana Vitka Viskića komandanta gradačkog odreda.

Kasa se žandari nisu vratili u Gradac, sutradan je ustaški tabornik Kunst sa četvoricom žandara pošao u Baćinu da ih traži.  Na povratku ih je sačekala baćinska omladina i gađala ih lovačkim puškama. Tabornik Kunst sa dvojicom žandara je pobjegao prema Gradcu, a pod cestom u lokvi krvi ostao je Martin Čule. Čule je bio rodom od Vrgorca, a nakon zaliječenja pristupio je partizanima. Devet žandara koji su kod Gorice zarobljeni vraćeni su u Gradac, a strijeljan je samo onaj koji je ubio Viskića.

Borba u Goricama odgodila je formiranje Južnodalmatinske partizanske čete, pa je 13.03. u Baćini na mjestu zvano Dolac formirana četa, a za zapovjednika je postavljen brat poginulog Vitka, Bogdan Viskić iz Graca. Politički komesar ostao je Nedo Bošković sa zamjenikom Jozom Tomaševićem.

Nepoznatog datuma u Baćini su strijeljana dva mlada ustaša. Naime, dva mladića u hercegovačkoj narodnoj nošnji (široke hlače i fes na glavi) s ustaškim znakovljem prolazili su kroz Baćinu na putu za Gradac. Čudno su se ponašali i navraćali su u nekoliko baćinskih kuća. Otvoreno su govorili da su bili u sastavu ustaške jedinice koja je to ljeto prošla kroz Baćinu. Bilo je to onih dana kada su ustaše likvidirali Srbe pod Topolom u Opuzenu. Znali su kako je Baćina komunističko mjesto iz kojeg je mnogo partizana. Psovali su i prijetili Baćincima kod kojih su prije godinu dana brali masline i kopali vinograd i tako zarađivali za život.

U to vrijeme Baćini su stizale prijetnje sa svih strana. Pričalo se je kako u susjednoj Hercegovini ustaše pjevaju:

„Oj Baćino na kamenu,

Izgoriti ćeš u plamenu.“

Vidjelo se je to i po ponašanju ove dvojice ustaša, koji su imali snage da na sred Baćine prijete, jer su mislili kako će ustaše uskoro ovladati Baćinom uz pomoć okupatora. No, ni stanovnici Baćine nisu očekivali miran završetak. Spremali su se jer su znali kako će uskoro biti napadnuti, a i znali su kako će u tom napadu podnijeti velike žrtve.

25.03.1942. s Prologa topovske granate zasuše baćinska sela. Izvidnice su javljale da se iz Velikog Prologa preko Vrgorskog jezera kreću velike kolone neprijateljske vojske (ustaše i talijani) u pravcu Baćine. Rukovodstvo donosi odluku da se cjelokupno stanovništvo povuče u brda te da nitko ne dočeka neprijatelja tj. da se izbjegne sukob. Ubrzo se je pokazalo kako je to bio velika pogreška koja se više nije smjela ponoviti.

U zaseoku Giljevići ustaše su klale stoku, kuhali i pijančevali, a pri povlačenju su zapalili sve kuće u Giljevićima i na Plitvini.

Premda su mnoge obitelji ostale bez krova nad glavom, bez stoke i svega što su imali, u svojoj nakani otpora prema okupatoru su bili još odlučniji. Baćinski omladina poslije ovog događaja masovno odlazi u partizane.

Prvog svibnja 1942. po prvi put Baćinci slave bez prisutnosti žandara. Južnodalmatinska biokovska partizanska četa slaveći sa crvenim barjakom obilazi biokovska naselja Pasičine, Briste i Pline, gdje se organiziraju mitinzi na kojima govore partizanski rukovodioci.

Nakon toga četa potapa jedan gliboder na ušću Neretve, a drugi u Crnoj rijeci. Na taj način je na duže vrijeme onemogućena ili otežana plovidba Neretvom.

Tri dana nakon toga talijanska motorizirano tenkovska jedinica kreće iz Rogotina prema Baćini. No, ovaj put partizani nisu bježali već su odlučili sačekati neprijatelja. U pomoć je pristigla i Neretvanska četa kojom je zapovijedao Jure Galić iz Bijače. Neprijatelj je sačekan na cesti kod zaseoka Sladinac i u Malim Barama, na istom mjestu gdje će se kasnije nakon pola stoljeća voditi bitka sa JNA (13.09.1991.), a za osamostaljenje Republike Hrvatske.

Kada je aktivirana postavljena mina i kada je osuta paljba na kolonu, talijanski vojska je do nogu poražena.

Mnogo je zarobljeno ratne tehnike, oružja i streljiva. Zarobljeno je 19 vojnika, oficira i podoficira. Zarobljenici su zatvoreni u kući udovice Ane Begović. Bila je to prilika da se izvrši zamjena za ranije uhićene komuniste. Na žalost, zamjena nije bila moguća jer su komunisti već bili strijeljani.

Poslije ovog događaja, za duže vrijeme talijani nisu više išli na Baćinu. Išli su samo onda kada su pripremali velike vojne akcije i kada su bili uključeni svi rodovi njihove vojske. Bilo je i pokušaja mirenja, ali sve ponude fašista Baćina odbija.  Žitelji Baćine bili su uvjereni kako  će sve izdržati i na kraju pobijediti.

15.06. 1942. partizani osvajaju Vrgorac. Trebalo je prevesti vojnu opremu, ali i ostali zarobljeni ratni plijen kao što je hrana i odjeća. Iz Baćine preko Kleka pošlo je oko 200 ljudi, a s njima i sva tovarna stoka. Kada su nenaoružani prešli preko Vrgorskog polja i stigli ispred sela Dusine iz zasjede su napadnuti. Kako tvrde Mijo i Pero Bogunović „Dusina je bila jedino ustaško selo u ovim krajevima“. Iznenađeni narod počeo se povlačiti, ali ostalo je pet smrtno stradalih osoba: Ivan Katić Jozanić, Maša Tomašević Papić, Justina Sušan, Ana Marinović i Neda Marinović.

Svi poginuli pokopani su u Vrgorskom polju, a prijenos posmrtnih ostataka obavljen je nakon Drugog svjetskog rata.

Fotografija br. Panorama Perke, P. Blata, Baćinskih jezera, Ploča i obalnog mora sve do ušća rijeke Neretve. Snimak M. Erak sa vrha brda Žuželja (330 m) 201

 

 

Fotografija br. Spomenik u čast i slavu poginulih partizanskih boraca i žrtvama fašističkog terora mještana Baćine 1941-45 podignut na Sladincu uz magistralnu cestu prema Splitu. Snimio M. Erak 2012.

 

U raznim partizanskim jedinicama u antifašističkoj borbi učestvovalo je ukupno 401 partizanski borac iz Baćine. Učestvovala je gotovo polovica stanovnika. U partizanskim jedinicama ih je poginulo 68, od čega 18 žena. Od ukupnog broja poginulih baćinskih partizana 42 su poginula u bitkama na Sutjesci i Neretvi. U Baćini je dodjeljeno 42 spomenice iz 1941., a 102 stanovnika stradalo je od fašističkog terora. Samo u nacističkom masakru 2. studenog 1943. u Velikoj Bari ubijena su 63 mještana. U zbijegu u logoru Ell Shattu umrlo je 19 baćinaca. U domobranskim postrojbama NDH, poginula su samo 3 žitelja Baćine, a jednog su strijeljali partizani.