Metković je gospodarsko, upravno i kulturno središte Neretve okupirano 17. travnja 1941. godine i od tada do 23. listopada 1944. grad je bio u službi okupatora. Sve gradske službe i javna dobra bili su na raspolaganju okupatorima koji su odmah po dolasku preuzeli svu vojnu i civilnu vlast. Naime, Velikoj župi u Mostaru pripadale su kotarske oblasti: Mostar, Nevesinje, Ljubuški, Posušje, Čapljina, Stolac i Metković. U Metkoviću sjedište je imao ustaški logor Ustaša tj. hrvatski oslobodilački pokret ,nadležan za svih 14 neretvanskih župa. Oružničke postaje smještene su u Metkoviću, Opuzenu, Rogotinu, Novim Selima i Neum – Kleku.Tamo gdje nije bilo oružničkih postaja, osnovane su dobrovoljačke ustaške milicije. Zapovjedništvo pješačke talijanske divizije Murge smješteno je u Mostaru kao i zapovjedništvo jadranskog divizijskog područja na čelu s generalom Isertijem. U Metkoviću sjedište je imala komanda karabinjera Comando presidio militare  Metković kao i Al comando dela divisione fanteria Metković itd.

Prema sporazumu između NDH i Supersloda br.2692/AC Udruž Zap.P.voj.7311 od 3.srpnja 1942. razvidno je da su talijanske ovlasti u pravilu uvijek iznad hrvatskih. Tako na primjer u glavi II. sporazuma stoji pod točkom 163.

  1. e) Propisi o pomorskoj trgovini, ribolovu i obalnoj obrani spadaju pod isključivo djelokrug talijanskih vojnih vlasti.
  2. f) Krivica počinjena od građana protiv talijanske vojske ili neposluha talijanskim naređenjima spadaju u djelokrug talijanskih vojnih vlasti.
  3. g) U II. zoni raspored i upotreba hrvatske vojske za operacije bit će uređen između Supersloda i hrvatskog glavnog stožera. U zonama gdje su talijanske posade, hrvatska će vojska biti podređena za upotrebu talijanskim vojnim vlastima.

Talijanska komanda u svemu je imala glavnu riječ, pa i onda kada su pljačkali građanstvo, nedolično se ponašali u gradu i okolici, kada su pijančevali i družili se najprije s ustašama ,a zatim sa četnicima. Predstavnici kotarske oblasti Metković o svemu tome izvještavali su Mostar i Zagreb, ali pomoći nije bilo. Svi građani koji se zateknu u blizini  kada se diže i spušta talijanska zastava morali su biti u stavu mirno u znak pozdrava jer u protivnom bili su kažnjeni. I danas nakon 70 godina neki mladi ljudi ne mogu ili neće shvatiti tko je krivac za ovu povijesnu sramotu.

Metkovski komunisti ,bolje rečno antifašisti,predvođeni Vinkom Dragovićem dali su zakletvu kojom su se obavezali da će pristupiti antifašističkom pokretu i s puškom u ruci boriti se protiv okupatora ali i svih onih koji okupatora pomažu i podržavaju. Bili su to Vinko Dragović, Jure Galić, Stanko Nikolac ,Dujo Gabrić, Krsto Miličević, Josip Potočnik „Bepica“, Ivo Leko, Mijo Leko, Mile Gabrić, Nikola Gabrić „Džin“, Aleksa Vištica, Ferdo Garin, Nikola Bebić „Meša“ i još neki. Neki od navedenih skupa s ostalim neretvanskim antifašistima 22. travnja 1942. preko Bagalovića i Desana, krenuli su u plinska brda i tamo osnovali Prvu neretvansku partizansku četu. Bili su to uglavnom školovani ljudi kakvih tada na području Pline uopće nije bilo. Koliko god su Metkovčani bili aktivni u vođenju antifašističkog pokreta nisu mogli značajnije utjecati na stanovništvo Metkovića i okolnih župa. Više uspjeha u tim župama imao je ustaški pokret. Do 31.prosinca 1942.,s  područja metkovske župe u partizane je otišlo 13 a od 1.sječnja 1943. do kapitulacije Italije otišlo je još 12 ljudi što s obzirom na ukupno stanovništvo je veoma mali broj. Međutim nakon kapitulacije Italije sve se mijenja u korist antifašističkog pokreta. Za vrijeme II.svjetskog rata Metković  nije bio izložen pljački ili razaranju, a ljudi osim nestašice hrane nisu bili drugačije pogođeni,a zatim krajem 1943. i skoro cijele 1944. godine saveznički avioni bombardiraju grad.U tim napadima,pored vojnika, ginuli su i nedužni građani koji su tu živjeli.

Nakon oslobođenja krajem listopada 1944.u Metković ulaze partizani pobjedonosno,  kako su to činili Smojini likovi; Barbir, Postolar Papundek i drugi. Vratio se i Vinko Dragović,kao prvi poslijeratni predsjednik Kotara Metkovića.