Život i uvjeti življenja između dva svjetska rata bili su vrlo teški, skoro nemogući. Oko Neretve i njenih rukavaca, seljaci su jendečili i otimali zemlju od vode, a u brdima su krčili zemlju iz šikare i tako stvarali parcele za poljoprivrednu proizvodnju. Bavili su se i stočarstvom, a posebno s lovom i ribolovom kojim su dopunjavali svoju ishranu. Kako je živio narod između dva svjetska rata, publicirao je prof.Rudolf Bićanić (1905-1968) u knjizi „Kako živi narod“ Zagreb, 1936. Obllazeći krajeve u Hrvatskom Zagorju, Gorskom Kotaru, Dalmaciji, Slavoniji Podgorju, Neretvi, Zagori, Srijemu, Bosni, Lici i otoku Braču prikazao je nemoguće uvjete i teški život seljačke populacije. Biti seljak značilo je sramotu jer seljak je bio neuk, prljav, bez odjeće, bez kreveta i najčešće bez hrane tvrdi Bićanić, a u isto to vrijeme seljak je gotovo jedini subjekt koji privređuje i od čijeg rada žive i gospoda po gradovima. Kao profesor i ministar u Vladi bivše države, Bićanić napada politiku te iste vlade,tvrdeći kako više vodi računa o gospodi na dvorovima Beča, Pariza i Londona, nego o seljacima od kojih žive i koji predstavljaju skoro 90% ukupnog stanovništva. Prilikom osnivanja HSS-a Ante Radić je rekao: Gospoda i narod to jest seljaštvo razdvojeni su od davna. Mržnja i nepovjerenje, preziranje među gospodom i seljaštvom vlada već stotinu godina. Seljačka stranka je upravo zato i osnovana da ukine uzrok mržnje, nepovjerenje i preziranje, a potom razdvajenja, to jest da ukine samovolju i promjeni krivo starinsko pravilo o seljaštvu.”

  1. Uz tako bijedno življenje hrvatsko seljaštvo pratile su i mnoge druge nesreće, počev od mađaronizacije, španjolske groznice, velikih ekonomskih kriza i iseljavanja do 20.studenog 1920. kada je potpisan ugovor u Rappalu između delegacija države Italije i države SHS odnosno do 1928. i ubojstva Stjepana Radića. Normalno, trebamo se zapitati je li seljak u ovakovoj situaciji mogao o bilo čemu odlučivati? Seljaka nitko ni za što nije pitao.
  2. Već 1932. objavljen je prvi broj lista USTAŠA.U njemu hrvatski revolucionari zagovaraju najradikalnije metode za neovisnu državu Hrvatsku, uključivši i terorizam. 1933.godine objavljena su načela ustaškog pokreta,gdje se zagovara nacionalna isključivost. Odlučivanje o državnim hrvatskim poslovima ograničava se samo na one koji su Hrvati po koljenu i po krvi. Zar tako nisu radili i njemački nacisti ?
  3. Travnja 1941.Njemačka je napala Jugoslaviju koja je podjeljena između Njemačke, Italije, Bugarske i Mađarske, a već 10.travnja Nijemci ulaze u Zagreb, kada Slavko Kvaternik u Pavelićevo ime proglašava NDH (Nezavisnu državu Hrvatsku). Neda Marović u svom referatu o KP na Biokovsko neretvanskom području u NOB 1941-1945 (Zbornik Biokovo u NOB Split 1983) tvrdi: “U Kotaru Metković ustaše su provodile nečuveni teror nad narodom, nasilno su stvarali ustaške organizacije u čemu su se oslanjali i na proustaški dio klera“.
  4. Odmah nakon proglašenja NDH talijanska fašistička vojska zaposjela je Dalmaciju. S vojskom su došli organizatori, utemeljitelji nove talijanske pokrajine Dalmazie. Tako je počela tiha i lukava talijanizacija koja se je ubrzo pretvorila u brutalno nasilje, pljačku, palež, progon i ubojstva.
  5. Talijanska vojska zaposjela je Neretvu 17. travnja 1941. U Metkoviću je dočekana kao prijateljska i saveznička vojska, no ubrzo se je pokazalo da nisu saveznici,a još manje hrvatski prijatelji.Na gradske prilaze postaviše straže i odmah započeše graditi bunkere i utvrde kao da će tu vječno ostati. Građanima su oduzeli oružje i radio-aparate. Nakon utvrda na Predolcu, Duvratu i Jerkovcu postavili su svoj punkt u Kuli Norinskoj. Kontrolirali su riječni, cestovni i željeznički promet nizvodno prema Pločama (Krvavac, Komin, Rogotin, Ploče-Baćina). Zaposjeli su i tzv. Napoleonovu cestu od Kule Norinske preko Podrunjice, Orepka i Novih Sela do Pozle Gore,  Prologa i Vrgorca. Osiguranje lijeve strane rijeke Neretve vršili su iz Opuzena i Podgradine prema Slivnu Ravnu, ušću rijeke Neretve i željezničkoj stanici Opuzen koja je smještena na desnoj strani rijeke. Okupatorska kontrola Zažablja vršena je iz Metkovića.
  6. Samo tri mjeseca po uspostavi NDH, Židovi su izgubili državljanstvo. Donesene su uredbe o upućivanju u logore. Na temelju tih rasnih zakona nastradali su i Romi. Za Srbe je vrijedilo nepisano pravilo; jednu trećinu pobiti, drugu protjerati,a treću prekrstiti sa pravoslavlja na katoličanstvo. Slična situacija bila je u svim hrvatskim i hercegovačkim gradovima. Pod vodstvom ustaškog Himlera, Dide Kvaternika Slavka (1910-1962), već 27./28. travnja Ustaše su napravile prve masovne zločine, tako su u Gudovcu kod Bjelovara streljali 196 Srba. Već 9.svibnja u Hrvatskom Blagaju, nedaleko od Slunja uslijedio je drugi masovni pokolj, oko 400 srpskih seljaka iz obližnjeg Veljuna. 13.svibnja u Glini je bez ikakvog povoda pobijeno 260 Srba. U lipnju i srpnju sve učestalije dolazi do ubijanja po srpskim selima na Kordunu, Baniji, Dalmatinskoj Zagori i na Velebitu, piše štovani  profesor Ivo Goldstein i nastavlja da je već 29. travnja,osnovan je logor „Danica“ , a zatim su slijedili i drugi,među kojima je najveći,bio „Jesenovac“ osnovan u kolovozu 1941.
  7. U Dubravama selima, smještenim između Stoca i Čapljine učinjeni su stravični pokolji nad srpskim seljacima. Samo godinu dana kasnije,dogodio se je pokolj četnika, nad hrvatskim seljacima.
  8. U kotaru Metković nije bilo Roma, a vrlo malo je bilo i Srba,svega 3,63% u Glušcima i Mihalju te u samom gradu Metkoviću. U tim prvim naletima susjedi Hrvati zaštitili su susjede Srbe. Međutim 25. i 26. lipnja 1941 na zvjerski način Pod Topolom ispod Opuzena likvidirane su 283 osobe uglavnom srpske nacionalnosti. Učinili su to takozvane divlje Ustaše iz susjednih hercegovačkih kotareva odakle su i žrtve koje su uhićene i transportirane do Opuzena. O zločinu pod Opuzenom postoji dokument,koji je objavljen u knjizi  Dokumenata iz doba NOB-a .Autor SUBNOR Metković 1977.