Skočivši u hladnu i hirovitu, nabujalu i nemirnu rijeku Taru, Gojko Ujdurović sa vezanim konopcem oko ramena, želeći preplivati na drugu obalu i tako omogućiti partizanskim suborcima iz I. dalmatinske brigade premostiti obale rijeke i omogućiti izlaz iz neprijateljskog njemačkog, talijanskog, bugarskog i ustaško-četničkog okruženja i u bezizlazu pronaći put do slobode. Tijekom bitke na Sutjesci Prva dalmatinska vodila je teške borbe sa mnogo izginulih boraca, od njih tisuću iz te brigade 564 su poginula, pa su se preostali iznureni i neispavani borci cijelu prethodnu noć spuštali niz litice kanjona do obala rijeke Tare. Jedini je spas bio u prelasku vode, pa se Gojko Ujdurović iz Gradca na moru i Mijo Medak iz Komina na Neretvi javljaju kao dobrovoljci koji će preplivati uzburkanu Taru i tako omogućiti preživjelim suborcima I. dalmatinske spas na drugoj obali i otvoren put prema Šavniku i Sandžaku.

 

No kada je požrtvovni i neustrašivi Gojko Ujdurović doplivao do pola rijeke, nepredvidiva i nemirna Tara ga je povukla, potopila i progutala. Tako je Gojko Ujdurović okončao svoj život kao 6 391. žrtva bitke na Sutjesci, od kojih su gotovo polovica bili Dalmatinci, a tu na Sutjesci svoje živote za ideale pravde, jednakosti, bratstva i slobode, ostavilo je 558 Splićana, 535 Šibenčana, 228 Trogirana, 188 Makarana, 141 Omišanin i 114 Neretvana, ukupno njih 2538 iz Dalmacije i to samo na Sutjesci.

Gojko je bio omiljen među svojim suborcima i mnogi od njih proplakali su tog jutra, proplakala je zora 14.6.1943. godine, kada je u dvadeset i petoj godini života, da bi omogućio spas drugih nestao u ledenim vodama Tare Gojko Ujdurović. Voljeli su ga jer je uvijek bio spreman pomoći i podmetnuti svoja leđa za druge, a sa svega 25 godina bio je jedan od najstarijih i najiskusnijih među njima. Zbog svoje plemenitosti, dobrote i svega što je za narodne interese uradio, Gojko Ujdurović je 1949. godine proglašen Narodnim herojem.

„Kada smo se poslije cjelodnevnog pješačenja po vrletima Crne Gore dokopali u sumrak planinske kolibe, gdje smo se spremali prespavati, a ja trebao preuzeti stražu, jer me došao red“, svjedoči jedan od rijetkih živućih junaka partizana sa Neretve i Sutjeske Ivo Karamatić, „prišao mi je zamjenik komandanta bataljona, naš Gojko i vidjevši me onako umornog reče – Ti mali ajde se naspavaj, a ja ću na stražu!“

Eto, zato su ga svi voljeli, jer je uvijek želio i bio spreman pomoći, pogotovo onim slabijima i nemoćnijima, onima koji su bili u potrebi.

Gojko Ujdurović je rođen u seljačkoj obitelji 13.5.1918. godine u Gradcu gdje završava Osnovnu školu 1932. godine. Kasnije radi kao miner na izgradnji turističke ceste kroz Makarsko primorje i odlazi 1941. godine u partizane, a u Gradcu je to značilo otići u neizvjesnost i nepredvidivost Biokova. Kada ustaše u siječnju 1942 godine hapse 6 gračkih ilegalaca, Mjesni komitet donosi odluku o njihovom oslobađanju, te Gojko Ujdurović sa svojom desetinom odlazi izvršiti zadatak. Došavši u Gradac iznenada susreću Jozu Medara kojeg pozivaju da se preda, no on nastoji pobjeći i Gojko Ujdurović ga ubija u pokušaju bijega.

Naime, odmah po uspostavi NDH u travnju 1941. godine, vidjelo se kakva će to „država“ biti. U Gradac koji je udaljen nekoliko milja od Ušća Neretve, počeli su „stizati“ leševi, nošeni morskim strujama i vjetrom, pobijenih Srba iz Hercegovine. Ljudi su se zgražali, leševe sahranjivali ili ih po nalogu talijanskih i ustaških vlasti odvlačili na „sri kanala“ kako bi ih morske struje odnijele na veliko more. Najveći zločin je počinjen Pod Topolom ispod Opuzena, mjestu koje na našu sramotu ni danas nije u znak pijeteta prema žrtvama obilježeno, kada su hercegovačke ustaše u dva dana krajem lipnja 1941. godine pobile oko 300 Srba i jednog Hrvata, javnog bilježnika iz Metkovića. U to je vrijeme tabornik Metkovića, najviši ustaški stranački funkcioner fra Stipe Bilobrk.

Po svjedočanstvu Anđelke Radelić-Jovanović iznijetom u knjizi „Rađanje slobode“, Split 1976. godine, u zlu Pod Topolom sudjelovali su „ Jozo Medar i njegov sin Ivan. Za tu dvojicu se tvrdilo da su u dva dana, što maljem što nožem ubili oko 140 ljudi. Žena Joze Medara bila je Gračka. Kad joj se muž poslije klanja vratio kući, krvav od glave do pete, pijan od vina i zločina i s pregršt zlatnine i povađenih zuba, ona je poludjela i ne došavši više sebi umrla nakon nekoliko mjeseci.“
Eto koga danas smatraju žrtvom komunističkog terora.

No današnja Hrvatska, posebice Dalmacija, kao da se stidi svoje izginule mladosti na Sutjesci i drugim bojištima II. Svjetskog rata. Spomen na Gojka Ujdurovića i njegove suborce se zatire, imena njihovih ulica se brišu, spomenici se ruše ili su već srušeni i ne obnavljaju se, ili se obnavljaju na kapaljku.  Dobro se potire, a zlo se slavi. Zlo se dočekuje po aerodromima, ljube mu se ruke, po zlu se imenuju obale i ulice i tako se zlo afirmira. Zlo, mržnja i osveta ulaze  u našu životnu stvarnost prateći naše živote, uništavajući i razdirući našu zajednicu, u kojoj se tako uspostavlja novi iskrivljeni sustav vrijednosti sa zlom „prihvatljivim“ kao takvim, pa Bilice sa 51 poginulim na Sutjesci dobijaju obalu Mile Budaka, u Dragama kraj Primoštena se diže spomenik osuđenom teroristi Miru Barišiću, u Splitu se zloupotrebljavaju poginuli HOS-ovci da bi se spomenikom afirmirao Rafael Boban. U Gradcu na moru više nema spomena na Gojka Ujdurovića, ali tu je slava na Jozu Medara kao žrtvu komunizma. I kao da nitko nije svjestan pogubnih dalekosežnosti koje se čine ovom narodu slaveći zlo, a potirući dobro.

Veličina nekog naroda ogleda se i u sposobnosti suočenja tog naroda sa vlastitim lošim stranama i slabostima svoje prošlosti. Umjesto jasnog otklona od NDH, najviši dužnosnici Republike, osuđujući oba totalitarizma i izjednačavajući tako sustav zla NDH i sustav socijalističkog samoupravljanja SR Hrvatske i i SFRJ, u stvarnosti amnestiraju NDH razvodnjujući njenu zločinačku bit, bit zbog koje se NDH ni u kojem parametru ne može mjeriti, uspoređivati ili pokušati vagati sa SR Hrvatskom. Time se Hrvatsku ne pomaže, time se Hrvatskoj radi medvjeđa usluga.
U ovoj zemlji kao da ne postoji spoznaja što je bila NDH. Kao da se ne shvaća značaj suočenja sa vlastitim slabostima i sramotama, zaboravljajući pri tom da „nitko ne umire za laž, a da su mnogi umrli za istinu“.

Gojko Ujdurović je jedan od onih koji su umrli za istinu!

Preneso s: tacno.net/

Autor: Vedran Sršen