Sjećam se progona, pogibije najdražih osoba, paljenja i odvođenja. Sjećam se oružanih sukoba koji su se vodili na području Pline. Sjećam se bombardiranja talijanskih, njemačkih i savezničkih aviona.

U tom vremenu upoznao sam ustašku vojsku, a posebno ustašku seosku miliciju i njihovo ponašanje. Kada je talijanska vojska okupirala veliki dio Neretve živio sam kod tetke Mare u Brečićima, starom Kuranovom selu iznad Kobiljače i svakodnevno promatrao ustaške i talijanske patrole. Ubrzo su me vratili u Plinu jer sam tamo mogao biti otkriven kao partizansko dijete. Sjećam se i ponašanja njemačke vojske kao i njihovih zvjerstava koja će dugo ostati upamćena na našim prostorima.

Dakako da se sjećam i partizana, nositelja antifašističkog pokreta. Majka me je vodila u Grnčenik u partizansku bolnicu na pregled. Živio sam i na Trkljama, a tamo je dugo bila partizanska baza i komanda. Tamo su partizani dovodili zarobljenike, a među njima je bilo i talijana koje su tjerali da pjevaju i da minobacačima granatiraju sunarodnjake u Rogotinu. Bilo je tu i streljanja okupatorskih suradnika. Na Trkljama sam upoznao neretvanske partizane: Šubu i Đuru Medaka iz Komina, Stanka Marevića Prpića sa Kule Norinske, Marijana Primorca sa Bijače, Deaka sa Slivna i mnoge druge.

Ovdje želim u nekoliko priča zapisati ratne događaje koje sam osobno doživio ja ili moja najbliža rodbina.

1. Moje roditelje odvode ustaše

  1. rujna 1941. navršio sam 7 godina i počeo pohađati pučku školi na Zavali. Nakon nekoliko dana škola je prestala raditi. U jesen te iste godine u moje selo upala je grupa naoružanih ljudi. Bilo ih je 10-15, a bili su obučeni samo djelomično u vojne odore. Ponašali su se vrlo neprijateljski i psujući su pljačkali i nasilno ulazili u kuće. Didu Ćelašu odnijeli su džepni sat sa kadenom koji je donio iz Amerike, a dundu Jozi odnesoše kaput. U stvari, bio je to kaljeni vojnički šinjel kojeg je on donio iz Rajlovca gdje je služio jugoslavensku vojsku. Po završetku pljačke sa sobom povedoše moje roditelje: ćaću Miju (1902-1985) i majku Katu (1907-1991). O tome su često puta pričali:

„Bosonoge po kiši i blatu poveli su nas do župne kuće gdje su tražili od župnika da svjedoči o našoj lojalnosti NDH jer oni imaju saznanja da se radi o komunističkoj obitelji koja skriva i hrani dezertera Matu – Maćetu Eraka (mog strica). Župnik je  govorio sve najbolje pa su ustaše otjerali zarobljenike u rojnika Frane Zmijarevića koji također potvrdi kako se radi o lojalnim građanima koji nemaju veze sa komunizmom. Nakon toga moje su roditelje otjerali do crkve sv. Ivana na Zavali. Na Zavali je došlo do svađe između dvojice ustaša koji su očito bili vođe te skupine. Jedan je predlagao strijeljanje dok drugi to nije dozvoljavao. U takvom raspoloženju je nastavljen put prema selu Vidonje koje je smješteno na kraju sjevernog dijela Vidonj doca. I dok su svi skupa pijančevali u kući Ante Štrbića zvanog „Magež“ iz kuće je izašao onaj zapovjednik koji nije dozvolio strijeljanje i rukom dao znak mojim roditeljima da bježe. Oni su su se preko „Obišenice“ i Trkalja vratili u svoje selo. Bila je to ustaška milicija iz Crvenog grma kod Ljubuškog.

 Kata i Mijo Erak 1979. pedesetogodišnjica braka.

 

  1. Odvođenje seljaka u Vrgorac

Nakon osvajanja Vrgorca od strane partizana, talijanska vojska je zaposjela šire područje pa tako i selo Eraka. Tom prilikom uhitili su svih osam kuće domaćina u dobi između 30-4 godina. Istog dana zarobljenike su zatvorili u crkvi Velike Gospe na Obličevcu. Narednog dana vojska ih je dopratila do Malog Prologa gdje su ih ukrcali u vojne kamione i krenuli prema Vrgorcu. Kratko vrijeme kolona se zadržala u Velikom Prologu gdje su susjedi proložani nagrnuli na uhićenike grdeći ih i psujući im majku komunističku. Vojska nije dozvolila linč već je nastavila put prema Vrgorcu. Osim Eraka među zatvorenicima su bili ljudi sa područja Baćine, Pasičine i mnogih sela vrgoračke krajine. Uhićenici su zatvoreni u zidinama izgorjele duhanske stanice gdje su ostali nekoliko dana. Pušteni su kućama nakon ispitivanja i nakon što je plinski župnik za svakoga jamčio da nije komunist već katolik i čestit čovjek. U povratku su zaobišli Veliki Prolog. Išli su preko Vina-Draževitića i Staševice. Tog događaja dobro se sjećam, ali o tome su često pričali i sami uhićenici: Mavo, Mijo, Marko, Joze, Lonđe, Šoše, Roško i Maćeta.

  1. Zatočeništvo u Rogotinu kod talijanskog okupatora

Među zatočenicima su bili: moj djed Ante (73 godine), moj otac Mijo, stric Srećko. Uhićeni su jer nisu mogli odgovoriti gdje je treći Antin sin Mate – Maćeta, a to nisu ni bili u stanju jer u tom momentu nisu ni znali gdje se nalazi Maćeta. Znali su samo da se nije htio javiti na poziv vojnog organa NDH. Nakon premlaćivanja , talijanski karabinjeri su odlučili osloboditi sina Miju i naložiti mu da u roku od deset dana dovede brata Matu u Rogotin ili da donese njegovu glavu. U protivnom sva trojica skupa sa mijinom ženom i četvoro male djece biti će strijeljani. Upravo tada 17. listopada 1942. strijeljali su jednog iz grupe zatočenika i to Krstičević Stipana Jurinog rođenog 1891. U Plini Zapadnoj. Moj did i stric bili su prisutni na strijeljanju jer su sa još nekim zatvorenicima bili zaduženi za ukop na groblju u Rogotinu.

Naoružan talijanskim pištoljem ćaća je hodao po okolnim brdima zazivajući brata da pođe u domobrane kako bi spasio obitelj od sigurne smrti. I zadnji dan kada je izgubljena svaka nada dundo Maćeta se pojavio u selu i prihvatio da pođe u domobrane. Međutim, nije se htio prijaviti italijanskoj komandi u Rogotinu već nadležnoj žandarmerijskoj stanici u Novim selima. Sproveden je do Metkovića, a odatle do Mostara gdje je unovačen u Domobrane. Maćeta je u domobranima bio vrlo kratko jer je pobjegao i vratio je kući u Plinu. U međuvremenu talijani su oslobodili taoce. Nakon toga Maćeta odlazi u partizane i kraj rata dočekuje u Trstu u činu starijeg vodnika. Moja obitelj nakon ovog događaja nikada više nije sačekala okupatorsku vojsku u selu, a sve manje su i boravili u svojoj kući. Ponosan na svog sina partizana moj did bi znao govoriti:   „ Da moj Mate zna čitat i pisat bija bi odma do Tite.“

 Erak Mate pok. Ante 1914-1986

  1. Baruština

Svaka obitelj u selu imala je svoje tajno skrovište, u kojem su djeca sa majkama boravile za vrijeme akcija. Te jame i pećine nalazile su se u obližnjim brdima, bile su dobro zamaskirane i imale su dobar pogled na prilazne puteve i selo. Tu je uvijek bio pripremljen skromni ležaj sa  sturom, sukancem i kojekakvi m prostirkama. Pitku vodu nosili smo u tikvama, mješinama i buraćama, a za jelo je je najčešće bilo sočivo (bob, slanjak i kukuruz), suhe smokve, bajami i vrlo rjetko suho meso. Kada bi ponestala i takve hrane koristili su se šumski plodovi (smrikinje, maginje, divlje kruške) i razne vrste jestivih trava. Doduše, ništa bolja ishrana nebi bila ni kod kuće u samom selu. Čim je stigla Njemačka vojska okupirala je sva sela u Plini Istočnoj. Prilazili su sa svih okolnih brda, a mi smo ih mirno čekali jer nismo uspjeli na vrijeme otići u svoje skrovište. Ipak, sposobni muškarci nikada nisu spavali kod kuće.

Za razliku od svih ostalih vojska, njemački vojnik pod šljemom i ratnom opremom ulijevao je strah u kosti. Bez oklijevanja potjerali su nas put jezera, a u grupi iz sela bilo je 35 osoba od čega čak šestoro iz moje kuće. Kad smo stigli do sela Kule ugledali smo i skupine iz ostalih sela. Kretali smo se preko klačine Vraninom do Zavale i crkve sv. Ivana pa su nas skrenuli prema selu Rupi (Ćulumovo selo) odnosno prema selu Rupini gdje su živjeli obitelji Vukosav i Šalinović. I upravo tu na toj seoskoj tromeđi su nas zbili jedno do drugog (oko 300 žena, djece i starčadi) To mjesto naziva se Baruština i tu je nekad živjelo pleme Glamuzina. Ispred zbijene gomile nalazili su se postavljeni puškomitraljezi. Povremeno se čuo plač male djece, a od sela Ćuluma dječak je dozivao svoje roditelje. Tako smo zbijeni ostali dugo gledajući oružje spremo na paljbu. Pred kraj dana od Rupine, vjerojatno iz Rogotina, stigla je njemačka patrola. Glavnom zapovjedniku predali su pismo koje je ovaj pročitao i preko tumača pozvao sve one od 16-60 godina starosti da istupe. Oni su potjerani u zatvor, a nama je otprilike rekao: „Sada ćete se vratiti svojim kućama, ali ako saznamo da ste primali i pomagali partizane sve ćemo vas postrijeljati. „ To nije bila laž jer za petnaest dana tj. 2. studenog ubili su sve Ćulume koje su zatekli na Rupi u Peračkom blatu, Šipku i Velikoj bari(Baćina)

Već je pala noć i vraćali smo se kući. Did je nosi brata Ivana (3 godine), majka je nosila sestru Mariju (8 mjeseci), sestra Ivka (6 godina) i ja (9 godina) smo pješačili. Putem smo sretali vojnike koji su se povlačili nakon ispaljenih raketa, koje su parale nebo, a u svakom selu ponešto je gorjelo.

  1. Uhićenje i odvođenje
  2. veljače 1944. partizani su postavili zasjedu u blizini sela Puljani gdje su sačekali njemačku patrolu koja je dolazila iz Novih sela preko Crnog vira. Na licu mjesta poginula su tri njemačka vojnika, a četvrti je ranjen skočio u vodu preplivao je i na drugoj strani ispod Raotine preminuo.

U noći 18/19 veljače partizani su likvidirali neprijateljski garnizon u Novim selima. Tom prilikom poginula su 24 njemačka vojnika, jedan oficir, jedan žandar i jedan domobran. Ukupno je izbačeno iz stroja 96 neprijateljskih vojnika koji su se tu zatekli.

Nakon ovog je uslijedila velika njemačka ofanziva na istočni dio Biokova. Napad je počeo 19. ožujka (sv. Josip) i trajao je nekoliko dana. Njemačka vojska je tokom akcije pokupila veliki broj djece, žena i staraca te ih je predala ustašama u Metkoviću, a ovi su ih transportirali u razne logore na području NDH. Među uhićenim bio sam i ja: „ Od moje šire obitelji već su ubijeni: sestra Neda dok je čuvala ovce, stric Srećko u Parmaćima i strina Joza u Šarić Strugi gdje je živjela. Moja majka sakrila se  u jamu na brdu Obličevac sa svoje četvoro djece (Ante – 10, Ivka – 7, Ivan – 4 i Marija – 1 godinu) Jama se nalazila ispod crkve u pravcu sela Puljani. Otac je bio na brdu Neumu, a djed se skrivao u blizini sela. Ovakav raspored značio je da će netko spasiti.

Ovaj put vojska se zadržala duže vrijeme nego što je to činila ranije. Nama u jami ponestalo je hrane i majka je odlučila izaći iz jame i krenuti prema Puljanima. Goli, bosi, gladni i prestrašeni hodali smo iza majke dok je ona nosila najmlađe dijete i gledala oko sebe. Stigli smo do Puljanova briga (danas se tu nalazi vijadukt), a da nigdje nismo opazili nijednog vojnika. Bili smo sretni, a kad smo ušli u selo šokirani smo ugledali njemačke vojnike kako u kužini Ivana Puljana „Dijakovića“ sjede oko ognjišta i piju čaj. Brzo smo otišli u drugu kuću kod obitelji Jerke Puljana gdje smo zatekli dvadesetak osoba uglavnom djece i žena plemena Puljan i Erak.

Pred večer u selo je došlo desetak njemačkih oficira. Odmah su počeli paliti stogove sa sjenom i pucati po životinjama, a nakon nekoliko ispaljenih svjetlećih raketa sve zarobljenike postrojili su i pripremili za pokret. U selu  je ostao jedino Nikola Štrbić koji je bio teško bolestan i već duže vremena nepokretan, a njegova žena i troje djece bili su u stroju sa ostalima.

Krenuli smo putačinom južnom stranom Crnog vira prema Borovcima. U našoj pratnji bilo je svega nekoliko njemačkih vojnika na čelu i začelju kolone.

Prolazeći kroz Borovce osjećali smo miris izgorenog sukna (kostrrijeti i vune) koje je izgaralo u zapaljenim kućama. Plamteće kuće osvjetljavale su nam put od Nugla preko Šipčina do Kuline u Novim Selima. U Kulini ispred crkve sv. Ante čekali su nas vojni teretni kamioni. Utrpali su nas u otvorene karoseriju i preko Orepka i Podrujnice dovezli u Metković.

Kamion u kojem sam bio nekoliko puta je prelazio preko mosta, a onda se zaustavio na desnoj strani Neretve negdje na pola puta između mosta i željezničke stanice. Tu su nas zatvorili u prizemlju neke katnice gdje je na podu bila razasuta pšenična slama. Nekoliko ustaša i redara sutradan su nas poveli na nogometno igralište iza vage, gdje smo dobili neki napitak. Ne sjećam se da smo dobili nešto za jelo. Istog dana vraćeni smo na željezničku stanicu gdje su nas strpali u stočne vagone, vrata zatvorili sa vanjske strane i poslali u nepoznato. Između ostalih u mom vagonu nalazili su se: moja majka Erak Kata sa četvoro djece, Erak Stana žena Joze sa troje djece, Erak Danica žena Ivana sa dvoje djece, Erak Mara udovica Srećka sa jednim djetetom, Štrbić Kata žena Nikole sa troje djece te još neke obitelji iz plemena Puljan.

  1. Ustaški logor na Alipašinom mostu

Vlak koji je krenuo iz Metkovića pratilo je nekoliko ustaških oružnika i nekoliko željezničara. Na svaku pojavu savezničkih aviona na otvorenom prostoru, vlak su zaustavljali i od njega bježali ostavljajući vlak i putnike.  Put do Sarajeva bio je dug jer je kompozicija dugo stajala na željezničkim postajama , vjerojatno čekajući dozvolu za nastavak puta. Na nekim postajama otvarali su vrata vagona i pokazivali nas znatiželjnicima među kojima je najviše bilo ustaša i domobrana. Govorili su da smo mi uhićeni partizani. Put do Sarajeva, po mom sjećanju, trajao je tri, pet ili više dana.

Na posljetku stigli smo u Sarajevo u ustaški logor kod Ali pašinog mosta gdje ćemo boraviti narednih nekoliko mjeseci. Bilo je to ustvari nekoliko baraka postavljenih na poljani pored kojih je tekla nekakva plitka rječica jako prljave vode, a koliko se sjećam voda je bila crvenkasto smeđe boje. Sa druge strane baraka bila je visoravan na kojoj se isticala mala obla brdašca. Tu su bili iskopani bunkeri i zemunice koji su služili da se straža i osoblje logora zaštiti od avionskih napada.

U blizini baraka iskopane su jame i kanali koji su stanarima služili kao nužnici, a oko cijelog logora opasana je bodljikava žica sa stražarskim mjestima. Prehrana je bila skromna i neredovita. Sjećam se malog oblog kukuruznog kruha koji su rezali na četiri dijela. Čim smo se uselili u barake bez ikakvog namještaja, uprava logora izvršila je selekciju. Djevojčice u dobi iznad šest godina odvojili su od roditelja i predali ih časnim sestrama u Sarajevu. Tamo je otišla i moja sestra Ivka. Stariju mušku djecu smjestili su u posebnu baraku gdje sam bio i ja. Sa mnom u grupi  iz Pline bilo je nekoliko dječaka: Zmijarević Mate „Mave“ pok. Ivana (1931), njegov brat Ivan „Ićiber“ (1934) i Družijanić Rajko Antin (1933). Stare osobe i mlađa djeca sa majkama ostali su u svojim barakama.

  1. Povratak u Metković

Dok smo boravili u logoru rat u Neretvi i dalje je bjesnio svom žestinom. Velike bitke vodile su se na moru, poluotoku Pelješcu i neretvanskom kanalu. Njemačka vojska i dalje je čistila Biokovo od partizanskih snaga, a muževi odvedenih obitelji nastojali su saznati što se dogodilo sa njihovom djecom i ženama i kako im mogu pomoći. I uspjeli su preko borovačkog župnika fra Paška Barića i to posredstvom Oršulić Stanka „Stankuna“ koji je molio župnika da se maksimalno založi za uhićene plinske obitelji. Među logorašima bila je i Stankina svastika sa troje djece (Stankunova žena Pera je rođena sestra Stane žene Joze Eraka). Izgleda da je Fra Paško uspio nagovoriti nekog visokog ustaškog dužnosnika u Metkoviću da uputi pismo upravi logora Ali pašin most. U pismu je pisalo kako je došlo do greške jer su neke od obitelji tamo upućene premda nemaju ništa sa partizanima i komunistima. Navedena su imena obitelji i djece za koje se moli da ih se oslobodi i da im se da propusnica sa kojom će se moći slobodno kretati na području NDH. Ovo su mnogo puta ispričali muževi uhićenih žena i djece; Erak Joze, Ivan i Mijo.

I zaista, sa tom propusnicom se moglo kretati svugdje osim u Metkoviću, jer će nas tamo ustaše prepoznati. Jednog dana moja majka je došla u baraku u kojoj sam ja boravio i zamolila upravnika da me pusti na nekoliko sati kako bi malo boravio u društvu mlađe sestre i brata. Kada me je dovela u svoju baraku tamo sam zatekao sestru Ivku koju je majka već dovela od časnih sestara iz Sarajeva. Istu večer smo uz pomoć propusnica napustili logor i ukrcali se u vlak koji će nas dovesti do Metkovića. Sjeli smo u vagon sa drvenim klupama i krenuli mnogo udobnije od vožnje koja nas je dovela u Sarajevo.

Naš vlak stigao je na željezničku stanicu u Metković kasno navečer. Prilikom zaustavljanja, naš vagon se našao dosta uniže u odnosu na željezničku stanicu. Na zadnjim vratima ustaše su legtimirale putnike, a moja majka je sa djecom izašla na prednja vrata sa druge strane vagona prema Jerkovcu. Između pruge i ceste koja vodi prema Kuli Norinskoj ležali smo u visokoj travi sve dok željeznička kompozicija nije otišla na sporedni kolosjek. Tada u mraku prešli smo cestu i krenuli kroz polje. Prelazili smo teren upadajući u jendeke u ne jako hladnu vodu. Kada smo došli do neke štale u kojoj je bila krava sa teletem stali smo i smjestili se u slamu. Bilo je to u blizini Crnog puta, koji se je tek počeo naseljavati, a tada je tamo bilo tek nekoliko neuglednih potleušica.

 

  1. Boravak na Crnom putu

Slijedećeg dana u samo jutro napustili smo štalu u kojoj smo proveli noć. Nedaleko od štale majka je pokucala na vrata jedne prizemne kuće iz koje se čuo ženski glas koji je pitao: „Tko je?“. Majka joj je odgovorila: „Ja sam kuma Mare, Kata Erakuša iz Pline, molim te otvori vrata.“

Očito je kako su se ove žene poznavale od prije jer je Mara odmah otvorila vrata i primila nas u kuću. Priči nije bilo kraja, ali uz priču domaćica užurbano loži vatru u svom crnom špaheru koji je bio na suprotnom kutu kuće od onog gdje je bio krevet. Već za pola sata pura je bila gotova i poslužena iznenadnim gostima. Poslije vrlo ukusnog obiteljskog objeda nama su došle susjede Milica Baletić žena Marka , Vida Družijanić žena Jure i Drina Erak žena Šimuna. Šimun, Vida i Milica rođeni su u Eracima, a u Metković su došli nakon udaje i ženidbe te se nastanili na Crnom putu. Sakupilo se tu, oko nas, još nekoliko susjeda. Svi su bili dobronamjerni i bili su spremni pomoći. Naravno, pomogli su nam samim tim što nas nitko nije prijavio ustaškim vlastima. Zajedno smo se hranili i u zemunicama krili od avionskog bombardiranja. Sada nemam predodžbu koliko dugo smo boravili na Crnom putu, ali sam siguran da je to trajalo najmanje mjesec dana. Za to vrijeme, majka je uspostavila vezu sa ćaćom u Plini preko žena sa Crnog puta koje su imale dozvolu za kretanje. Ćaća je odmah angažirao tetku Maru (majkinu sestru) koja je udana za Kuran Stanka Šanjića iz Brečića i koji je također imao propusnicu jer živi u okupiranoj zoni (župa Otrić – Struge).  Ćaća je zaklao i očistio kozle te ga preko Crnog vira prenio i predao tetki Mari zamolivši je da meso odnese nama na Crni put. Tetka Mara stigla je do nas sa mesom i kruhom sve to nosivši u svojoj torbi naplećnici.

No, dolazak tetke Mare k nama u Metković imao je daleko veće značenje od hrane koju nam je donijela. Majka Kata i tetka Mara dogovorile su naš povratak u Plinu, a detalje puta tetka je prenijela ćaći.

  1. Put od Metkovića do Pline

Jedne večeri moja obitelj krenula je sa Crnog puta prema Vidu. Polako smo pješačili i često odmarali jer četvorogodišnji Ivan nije mogao izdržati ovako naporan put. U Vidu smo prešli preko drvenog mosta, prešli smo uzvisinu na kojoj je naselje i seoskim putem krenuli kroz Crni dolac i Podgrede prema Vriještici.  Već je nastalo gluho doba, a mi još koračamo seoskim putem prema Plini. Ne sjećam se da li smo ikoga sreli, ali sigurno nas nitko nije ometao u našem putu.

Izbili smo na Orepak, na makadamsku cestu koja vodi od Kule norinske prema Kulini u Novim selima. Neko vrijeme smo stajali u grmu i osluškivali da li će naići motorizirana njemačka ili ustaška patrola. Naš cilj je bio prijeći dio te ceste i skrenuti u Vratar. Bio je to najopasniji dio puta. Hvala Bogu, uspjeli smo i prešli smo i taj dio bez problema i nastavili smo kroz Vratar prema Solarevini. Tamo u Solarevini u kući Srećka Krstičevića „Dračića“ prema planu čekao nas je ćaća. Susret oca i djece, a posebno muža i žene bio je toliko dirljiv da ga se teško može opisati. Potekle su suze radosnice, nastalo je grljenje i ljubljenje koje je teško bilo zaustaviti.

Međutim, još je trebalo putovati do kuće. Put je vodio do Djevojačke gomile, smještene između Presla 429 m i Rujnice 691 m nadmorske visine, a dalje u podnožje Rujnice do Karamatića.

Ovaj dio puta, koji prethodi zbog konfiguracije terena bilo je mnogo teže proći nego  bilo koji do tada. Međutim, više nije bilo straha jer smo se nalazili na svom terenu, na svom brdu. Prešli smo planinu i spustili se u Karamatiće gdje smo zatekli samo Antu Kurana koji je ložio vatru na ognjištu. I njegova familija je otjerana u neki ustaški logor i još se nisu vratili. Od Karamatića krenuli smo prema jezeru. Stali smo na Brlogu, raskršću seoskih puteva; prema Eracima i Obličevcu, prema Zmijarevićima i Šarić Struzi, prema Karamatićima, Popovcima i Parmaćima i prema Krtinovcu i Puljanima.

Iznad Brloga je Oštra glavica. U toj glavica na otvorenom čekao nas je udoban ležaj. Prije našeg dolaska, ćaća je sasjekao granje od česmine i zelenike, te ga prekrio sukancem. Tamo smo legli prije svitanja. Tu smo spavali dugo, dugo, a kada smo se probudili  otišli smo u Erakovo selo. Sve kuće, pojate, štale i torovi nisu imali krova. Izgorjeli su, a zidovi su stršali prema nebu. U selu nije bilo ni žive duše. Nije bilo ni ljudi ni stoke, a trava je iznikla iz kadrme saladža ispred kuća.

Selo Eraci